„Prstom u oko“

PRSTOM U OKO Talijanski vrsni pisac i stravstveni lovac Brune Modugno, na svoj osebujan način,   odgovara na vječno pitanje : Zašto idemo u lov ?

Lov je etičan kad je prirodan

Animalizam je vrsta nehumane moderne religije koju prakticiraju svi koji žive u gradovima i koji su odavno izgubili svaki doticaj s prirodom zasnivajući svoje viđenje na lažnoj i idiličnoj slici Majke Prirode

Bruno Modugno  je dugogodišnji kolumnist talijanskog lovačkog časopisa „Caccia e Passione“ („Lov i strast“),  te piše u rubrici „Prstom u oko“. Kao vrsni pisac i strastveni lovac ima osebujni pogled na lovstvo i njegov je zagriženi branitelj. Sa svojom „Prstom u oko“ doslovno „terijerski“ brani svoje stavove, tako da ga u, najčešće, (pre)birokratiziranoj javnosti drže za advocatus diaboli talijanskih  lovaca.

Pogledajmo se u oči. Svi oni koji misle da je lov jedan okrutan, beskoristan, zastarjeli ili u najmanju ruku bizaran običaj neka dođu i pogledaju me u oči. Prije nego što uperim prst pokušat ću objasniti zašto 700 tisuća Talijana, dobroga morala i ponašanja, besprijekorne kaznene evidencije, love. Zašto, vidite, ako ste neokaljani možete ići u lov, a ako niste, možete sjediti u Parlamentu i donositi zakone protiv lova?

   Prije nekog vremena, nakon što sam u knjižari predstavio zadnji roman prijatelja spisatelja, upravo u trenutku kad je publika postavljala pitanja – pitanja, koja sam, međutim, ja potaknuo – jedna mi je gospođa u ne baš najmlađim godinama uletjela s pitanjem koje je trebalo biti provokativno, ali zbog kojeg sam bio sretan, jer mi je omogućilo da otvorim jednu raspravu na temu koja je bila potpuno strana ovakvoj prigodi.

Gospođo, ja sam predator !

   Bez ustajanja sa sjedala, dama, koja je još uvijek pokazivala tragove neupitne ljepote, me je upitala, bez suvišnih riječi:  „Ali kako neka osoba poput vas, jednog estete, pisca koji kaže da je ljubitelj prirode, može ubijati te jadne divlje svinje?“. Odgovorio sam s prizvukom sarkazma. „Znate, gospođo, jer ih žive još nisam uspio pojesti!“. Bijaše to trenutak mukle tišine. Potom sam podivljao, razjapivši usta: „Vidite gospođo? Ovo su očnjaci. I predstavljaju  najočitiji dokaz da sam i ja, čak i vi i svi prisutni, jedan predator!“. Prema tome, na stranu s kaznenom evidencijom, ja imam zakonsko pravo da idem u lov, i to ne samo po Justiciji, već i po Prirodi.Tako smo mi, inteligentni majmuni, i to nakon što smo opljačkali planetu, nametnuli sebi jednu lovačku etiku, istu onu koju grabežljivci imaju urođenu.

Lov je sport, hobi, održanje vrste

   Što to čujem i vidim? Izgleda da su dvije riječi „etika“ i „lov“ u oštroj suprotnosti jedna s drugom, ovo samo kao ideju, da je riječ „lov“ nerazdvojiva od ubijanje jednog stvorenja!? Može li lov biti „etičan“? Prva stvar koja je potrebna jest da se redefinira značenje ove riječi, koja podiže mnoge strasti. Što je lov? Je li to sport, hobi, korištenje slobodnog vremena? Jedna reakcija društvene kulture na instinkt agresivnosti? Je li jedno razumno korištenje resursa, ekonomskog i hranidbenog, koje nije u suprotnosti s održavanjem i stanjem zdravlja životinjskih populacija? Je li to upravljanje i čuvanje divlje faune? Je li to jedan posao koji se odvija na dobrobit sviju, za održavanje međusobnih struktura određene vrste u harmonijskom odnosu s drugim divljim životinjskim vrstama, s teritorijem i poljoprivrednim i šumarskim gospodarenjem? Je li to nešto što nas povezuje s našim najstarijim nagonima preko kojih možemo pratiti svaku etapu ljudskog razvoja, od nastanka govora, preko stvaranja društvenih zajednica, do identifikacije uloge i hijerarhije unutar grupe? Je li to način da se unaprijed osjete prirodne pojave, čak i najdramatičnije?  Predstavlja li to ljudsko stanje? Može li to biti jedna poetska metafora o životu i smrti? U stvari lov je sve to zajedno. Svatko od nas može, u različitoj mjeri, odabrati odgovore o tome najbliže načinu kako ih osjeća.

Nesporazumi iz prošlosti

   Jasno je da se neki od ovih razloga koriste, uz odgovarajuće uplitanje javnosti, da bi se osuvremenilo ponašanje u svijetu lovstva,ali i da bi postali što otvoreniji prema vani u smislu naše ljubljene, premda često vrlo kritizirane aktivnosti, koja se često doživljava kao neizazvan čin nasilja nad životinjama. U krugovima puno više odgovornim u svijetu od pobornika za zaštitu okoliša su prevladani mnogi nesporazumi iz prošlosti, u svjetlu velikih promjena koje su se dogodile proteklih godina i gdje se vidi da, gotovo po cijeloj Italiji, lovci,u nezamjenljivoj ulozi,provode u ime lokalnih uprava kontrolu broja svih vrsta papkara, sada tako rasprostranjenih, da predstavljaju ozbiljan problem za okoliš, zasade, čak i za druge manje prilagodljive vrste.Taj broj opada, upravo zbog novog smjera lovnih aktivnosti, koje se sada sve više smatraju kao gospodarenje fondom divljači, a što je u prošlosti dovelo do nesuglasica između ambijentalista, lovaca i poljoprivrednika.

Život se rađa iz smrti      

   Postoje stalni i učestali sukobi, što je nerijetko samo fasada. Zapravo je nemoguće – a to će biti uvijek – svaki kontakt s pokretom za prava životinja, jer se unutar njega vidi kako izrasta u sve veće krajnosti, ekstremne i često nasilne. Ovakav je animalizam vrsta nehumane moderne religije, koju prakticiraju oni koji žive po gradovima i koji su odavno izgubili svaki doticaj sa stanjem u prirodi. Zasniva se na lažnoj i idiličnoj slici Majke Prirode, gdje je sve, zapravo, poprilično okrutna borba, gdje se život rađa iz smrti, neprestance, vječno se obnavljajući. Ne stranu s drugim razmatranjima, lov je etičan kada je prirodan, kada nije rasipan, besmisleno iskorištavan, pretjerano okrutan.

Vjera ne zabranjuje lov

   Interesantna su stajališta različitih vjera po pitanju lova. Nijedna ga od velikih religija ne zabranjuje, pod uvjetom da se izvodi na prirodan način. Poznati talijanski nogometaš Baggio je gorljiv budist, a u isto vrijeme je i strastveni lovac. Zen monah Gigi Mario, koji je odgovoran za budistički hram u blizini Orvieta, već me godinama zove ako je moguće da odstrijelim pokoju divlju svinju koje mu uništavaju vrt. S animalizmom su ipak veće razlike. „Civilta Cattolica“, utjecajni jezuitski časopis, već je godinama unazad objavio rat ovim krajnje utopističkim stavovima zelenih, naglašavajući rizik koju donosi filozofija što uzdiže prava životinja nauštrb ljudskih. Ironizirajući navode pripadnika pokreta za prava životinja, urednik tog časopisa se pita: „Da bi zaštitili život životinje čak i od druge životinje, moramo li cijeli svoj život provesti u razdvajanju mačaka od miševa? A čime opravdati činjenicu kada se rastrgaju ovce kako bi se Brat Vuk nahranio?“.

Spašavanje divlje faune

   Vratimo se ambijentalistima i svima onima koji se, ako nisu uključeni u aktivnosti „kritičkog voluntarizma“, jednostavno „dosađuju“ lovom, jer su već najmanje dvadeset godina pod utjecajem propagande protiv njega, ili se samo od slučaja do slučaja bave implikacijama kojima podsjećaju na „nasilje“ proizašlo čak i iz najboljih i najetičnijih lovnih aktivnosti.

   Obično im dajemo odgovore biološke i ekonomske vrste:

1. lovac obavlja funkciju velikih predatora koji su nestali/istrijebljeni
2. lovac vraća red u socijalnoj strukturi populacije
3. lovac radi tijekom cijele godine da bi doprinio u održavanju i poboljšavanju okoliša, a za to je spreman i iz svog džepa potrošiti (vidi kako je to uradio CIC (Međunarodni savjet za lovstvo i zaštitu divljači)u Senegalu gdje je ponovo stvoreno 52 tisuće hektara vlažnog staništa)
4. tamo gdje je lov zabranjivan, izbile su epidemije (što se dogodilo u većini talijanskih parkova); drugdje su se neke vrste toliko razmnožile nanoseći štetu manje prilagodljivim i pokazalo se da su prava pošast za poljoprivredne i ine kulture. U ženevskom kantonu, gdje je lov zabranjen narodnim referendumom, često su morali angažirati vojsku da ograniči prekobrojne jedinke
5. divlja fauna je dobrobit za zemlju, poput pšenice, ili još bolje, kao što su to stada i krda domaćih životinja, ako imam deset hektara livade i deset ovaca, morati ću intervenirati na vrijeme kako bi prikupio godišnji prirast, inače će na kraju, za dvije-tri godine, sve pomrijeti.

Lov je koristan, ponekad i nužan

      Suočen s ovakvom argumentacijom, razuman će sugovornik makar prepoznati da je lov koristan, ponekad i nužan, pod uvjetom da se svi lovci uvijek ponašaju propisno. Ali reakcija „drugih“ često je sažeta samo u jednu frazu: „Da, ali ubijanje? Vi se zabavljate ubijajući.“. Ovo stvarno jest etički problem. Je li tako? I kakav odgovor dati?

   Prvo: postoje opravdani ratovi, obrambeni. Sada je lov isto što i rat: često je neophodan, neovisno o činjenici što profesionalni vojnik može pronaći vlastito zadovoljstvo. Ako ti je zemlja ugrožena, što radiš? Bježiš, prelaziš na stranu neprijatelja, ulažeš prigovor savjesti? Ili, časnije, riskiraš svoj i život svojih sunarodnjaka, da bi zaštitio svoje vrijednosti, način života, vjeru, blagostanje? Ili: ako moraš rezati ruku, bi li se više volio podvrgnuti skalpelu jednog kirurga koji obavlja svoj posao sa zadovoljstvom, profesionalno, ili se dati onome koji ne voli svoj krvavi posao? Očito je, u stvari, da lov, pored što je presvučen u biološku, ekonomsku, pa čak i društvenu funkciju, mora biti proveden od onog koji nastoji odgovoriti na intiman i prastari nagon, koji možemo nazivati „užitkom“, premda sam čin uključuje smrt živih stvorenja. 

Besmrtnost ljudske vrste

„Užitak“ u lovu je onaj instinkt koji je učinio da se majmun pretvori u čovjeka i grupa u organizirano društvo. Kao što je „užitak u seksu“ odredio besmrtnost ljudske vrste. Barem za sada. Oba „užitka“ su, stoga, itekako povezana s evolucijom i očuvanjem ljudske vrste.Ali još jednom, etika može pronaći utjehu u biologiji. U prirodi, svaka živuća vrsta se hrani na štetu druge žive vrste. Lisica ubija, što je prirodno. Prije deset tisuća godina čovjek je naučio da uzgaja životinje koje je dotad lovio i da sije plodove koje je prikupljao, da bi se što lakše prehranio, što je nastavio činiti i danas bez iskazivanja pretjeranih primjedbi, osim od strane krajnjih ekstrema koji propovijedaju „nevinu raspodjelu prirode“. Čak ako su uzgajani zbog prehrambenih razloga, pilići, tuke, grah i tikvice, sve su to žive tvari (nije rečeno da i biljke nemaju neku osjetljivost, premda vrlo primitivnu). Čovjek se, poput svakog drugog živog bića na ovoj Zemlji, hrani živom tvari, ne mineralima.

Plemeniti rituali

 Lovom (kao i klanjem) se koristi da okrutnim činom pretvori proteine u energiju. U ovom nema ničeg skandaloznog, jer je to posve prirodno. Sve ovisi o tome kako se prilazi tom „rušenju“, tom ubijanju. I zbog toga su lovci usvojili neka pravila kako ne bi životinje patile, i kako ne nanositi štetu vrsti. Štoviše, tijekom stoljeća su proizašli brojni rituali koji su unijeli plemenitost u lov, poput ceremonije odavanja počasti ubijenoj divljači, kako bi se odagnao osjećaj krivnje. A tek umjetnost (pod formom muzike, slikarstva, literature) oduvijek je bila vjerni svjedok lovačkog čina. Kao što se može vidjeti, rasprava može odvesti vrlo daleko i teško da je se može zatvoriti među uske rešetke jedne formule. Dakle, ako ste shvatili, dobro. Ako ne, p(r)ogledajte.

                                                                              Brune Modugno

                                                                              Preveo s talijanskog Aco Vranjković