Uz dozvolu urednika hrvatskog lovačkog magazina 'Dobra kob' lovački portal Srbijalov prenosi članak koji se dotiče problema sa samozvanim zaštitarima. Iz teksta članka je vidljivo da se zaštitari nisu razbaškarili samo u Srbiji, nego prave nepotrebne probleme lovcima i na drugim prostorima. Članak prenosimo u orginalu:

MEDO PLATIO GLAVOM  Obrazac razmišljanja  da su lovci „okrutne ubojice„ naziva se Aristotelov silogizam  koji je zasnovan na dubokim predrasudama i neznanju

Zmija u njedrima

Linč  primitivnih

Lovci imaju sve više „neprijatelja“ u svojem okruženju, što se pripisuje neznanju i  gubljenju osjećaja za pripadnost , dok ekolozi i zaštitari  prirode sustavno ignoriraju nesumnjivu „ekoodrživu“ ulogu lovaca u prirodi

Svijet lova i njegovi neprijatelji, bliži su od onog što se može zamisliti…

Nedavno je izvjesni Senjanin „zapalio“ javnost koja „na smrt“ mrzi lovce i sve one kojima su lovci i lov stalna tema razgovora . Naime, slikao čovjek u Gospiću medvjeda  spremnog za prijevoz  u džipu nakon odstrjela,  fotografirao ga te ga postavio na svoj profil. Da bi onda  fotografiju tzv. prijatelji prirode i životinja  prenosili  dalje  mrežom, piše jedan lokalni dnevni list u članku pod naslovom „Medo pltio glavom,a strani lovci – kunama„, navodeći kako su tzv.  prijatelji životinja „proklinjali  lovce nazivajući ih ubojicama nemoćnih životinja ... „

Da ne bi bilo zabune : ovakvo plasiranje vijesti nije samo naš domaći specijalitet, ali i reagiranje na njih, stalno podgrijan od strane tzv. prijatelja životinja. Ima toga i takvih „prijatelja životinja„ svagdje na svijetu.

Umjesto redakcijskog komentara na prozivke lovaca od „prijatelja životinja„ donosimo prepoznatljiv članak Pina Apicelle...

Svi lovci ubijaju. Onaj koji ubija jest okrutni ubojica. Svi su lovci okrutni ubojice - ovakav obrazac razmišljanja se naziva „Aristotelovim silogizmom“ i on opisuje, shematski, mentalne procese na kojima su zasnovane mnoge prosudbe i, iznad svega, predrasude.Taj se model razmišljanja može podvrgnuti snažnim kritikama, ali ako pogledamo oko sebe, biti će lako ustanoviti da su javno mnijenje, mediji i društvene mreže prožeti takvim mentalitetom. Lovci imaju sve više „neprijatelja“ u obitelji, na poslu, u školama, na televiziji, a to se pripisuje dvama glavnim razlozima: neznanju i gubljenju osjećaja za pripadnost.

„Bolest“ koja se brzo širi

Prvi je jedna „bolest“ koja se širi među njima, a koji, ubrajajući se u redove ekologa i zaštitara prirode, sustavno ignoriraju, u stvari, fundamentalnu i nesumnjivo „ekoodrživu“ ulogu lovca. Živući u dubokoj i pradavnoj povezanosti sa prirodom, i morajući otkrivati i najmanje nijanse kako bi bolje upoznao svoj plijen i ambijent u kojemu živi, suvremeni lovac sve je više biolog, zoolog, faunist. Oni koji drže da su lovci neprijatelji i ubojice nalaze se, nažalost, u poziciji dubokog neznanja i u doslovnom smislu ignoriraju koliko je kulture i brige potrebno za provođenje Arsvenandi (umjetnosti lova).

Umjetnost lova je dio kulture

Druga je „bolest“ kojom je danas pogođen lik lovca, i koja mu podriva integritet i mogućnost obrane jest, kako je već rečeno, „gubljenje osjećaja pripadnosti“ kategoriji lovaca. Ukratko, to je nedostatak jedinstva i bratimljenja među osobama ujedinjenih s istom strašću, premda s puno različitih formi. „Migratorci“,“selektivci“, „šljukari“, „vepraši“ i tako dalje, su nazivi koji se često i namjerno izgovaraju s tihim podsmijehom nepoštivanja od strane onih koji pripadaju drugim kategorijama od onih o kojima se govori.

Jedinstvo „šljukara“ i „vepraša“

Lovištem se uvijek ne upravlja na jednak i odgovarajući način od strane različitih institucija, divljač je u nekim dijelovima zemlje oskudna, stare tradicije su istisnute pomodnim ili udovoljavajućim oblicima lova i ovo, umjesto, da unese novi dašak kulture u sukobu lovaca različitih „talenata“ i sklonosti, stvara prave svađe između dijelova iste obitelji. Podjela, koja danas vlada u svijetu lova, a koju potvrđuju čak i neke lovačke udruge, jest, možda, pravi neprijatelj lovaca. Najopasniji je onaj neprijatelj koji je i najbliži srcu lova, „zmija izlegla u njedrima sitne sebičnosti i kratkovidnost slabo prosvijećenih osoba,  malo otvorenih za promjene“. Prava prijetnja našem svijetu smo, stoga, mi sami, i mi smo ti koji ga, s našom sposobnošću nadilaženja i sadržajnog dijaloga, možemo spasiti.

                                            Pina Apicella (prijevod s talijanskog: A. Vranjković)

Izvor : Dobra kob broj 187/travanj-april 2017.